Stari grad

Utvrda Stari grad Varaždin najprepoznatljiviji je simbol Varaždina i nezaobilazno odredište svih posjetitelja grada. Zbog svoje povijesne slojevitosti i graditeljskih obilježja, ova nizinska obrambena gotičko-renesansna utvrda sama po sebi predstavlja muzej. Utvrda (castrum) prvi se put spominje 1181. godine kao sjedište župana u prvom pisanom spomenu grada Varaždina. Nakon provale Tatara 1242. godine postaje kraljevskim posjedom. Godine 1397. u vlasništvo je dobivaju grofovi Celjski, kada utvrda dobiva zidane kule, opkope i drvene palisade. Nakon smrti Ulricha Celjskog, vlasnica postaje njegova udovica Katarina Branković. Od 1461. godine vlasnik utvrde je ban Ivan Vitovec, a potom, do smrti 1504. godine, Ivan Korvin. Njegova udovica Beatrice Frankopan preudala se za Jurja Brandeburškog, u čijem je vlasništvu utvrda bila od 1510. do 1526. godine. Utvrda zatim kratko prelazi u vlasništvo kraljice Marije Austrijske (1505. – 1558.), a potom palatina Stjepana Báthoryja. Njegova udovica Sofija Mazóvija 1531. preudala se za kapetana Slavonije Ludovika Pekryja, za vrijeme čijeg upravljanja utvrda dobiva nove kule i pregradnje.

Zbog sve veće važnosti Varaždina u obrani sjeverne, tzv. slavonske granice od Osmanskog širenja u Europi, kralj Ferdinand I. (1503. – 1564.) ponovno preuzima posjed te ga 1543. godine daje u zalog Ivanu Ungnadu i sinu. Tada započinje temeljita modernizacija utvrde pod vodstvom glavnog kraljevskog graditelja za Unutarnju Austriju i slavonsko-hrvatsku granicu Domenica dell’Allija (1515. – 1563.), a potom Benedicta della Rive i Francesca Thebaldija.

Nakon obnove, završene krajem 16. stoljeća, utvrda je preoblikovana u tzv. Wasserburg – renesansnu utvrdu okruženu obrambenim zidovima, kulama, vodenim opkopima, drvenim mostovima te zemljanim bedemima s bastionima.

Ungnadova unuka udala se za Tomu Erdödyja, čime utvrda prelazi u vlasništvo obitelji Erdödy, u čijem posjedu ostaje od 1607. do 1925. godine, kada je u njoj otvoren varaždinski muzej.